Dobro do šlica…

A što dalje… i kako… i s čim… evo nas još jednom na početku, po tko zna koji put, treba napisati nešto, pronaći riječi tamo gdje ih nema, sakupiti ekipu za očevid, uzduž i poprijeko, kardovaskularno i dekumanusno. Kao što kaže pjesma: kad si turist u vlastitom gradu, bježi… Uvijek postoji potreba u nama, osloboditi se okova sustava, biti slobodan; zvuči kao pregažena prazna kutija koju pokušavaš ispraviti, smjestiti u nju ono što ne stane u kontejnere. Rekoh u prolazu, frendu u trendu kako želim izbjegavati lica pravih izbjeglica… jednostavno se ne da živjeti ovdje i sada… i izbori su brzo… obzir nam zbori. Na ličilištu nas više nema, a ovdje kad nas klik odvede… pozdrav svima… nemojte pisati peticije… bez nas se uvijek moglo živjeti, sigurnije… ali ako mislite da ste nas se riješili… hm…